Lekcija života...

Mladi student na jednom fakultetu je krenuo u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledali su pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao. Student reče profesoru: “Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se sakriiti iza grmlja i promatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bjede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.”
Student to i učini i obojica se sakriju iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gde je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrne se oko sebe, te poče promatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio oblačiti i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.
Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Da li bi bio sretniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?” Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove rječi koje prije nisam razumio: 'Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!'”